Brzi napad po desnoj strani, lopta odigrana u sredinu, solidan šut, ali vratar rutinirano brani. Bila je to jedna uobičajena malonogometna akcija koja se ničim posebnim ne izdvaja od stotina drugih svakodnevno odigranih na terenu SRC Staro Trnje. Ono što je neobično u cijeloj toj akciji je da na golu stoji Vlado Pokas sa 73 godine i kroti udarce protivničkih igrača (a ponekad i one upućene od njegovih suigrača), od kojih su neki i više nego dvostruko mlađi od njega.
Nije ovo članak samo o Vladi. Ovo je članak o svima kojima je sport u krvi i malo pomalo dođu do statusa legende, pa makar samo i u kvartovskim okvirima.
Od kad Vlado zna za sebe, bavi se sportom. Kao dječak odmjeravao je nogometno umijeće na Mesićevom igralištu na Šalati. Već je tu bilo ozbiljnih igrača, neki su trenirali i u Dinamu. Vlado se okušao u NK Zagrebu, ali se na kraju našao u RK Medveščak (u to vrijeme viceprvaci Europe) gdje ga je dočekao Vlado Stenzel i namjenio mu mjesto među vratnicama. Tako je počelo.
Trenirao je s legendama ovog sporta, Josipom Milkovićem, Velimirom Kljajićem, Zlatkom Žagmešterom. Upravo uz potonjeg Vlado veže i anegdotu kako je jednom prilikom lopta pukla nakon što je Žagmešter svom silinom uzdrmao gredu.
Kroz rukomet krenuo je i mali nogomet tako da je branio i za popularni Oktogon na kultnom Jelenovcu. Srećom, nikada nije pretrpio ozbiljniju ozljedu koja bi ga trajno udaljila s terena tako da je do prije nekoliko godina odrađivao i po pet-šest termina tjedno. Danas kaže, pao je na ”samo” tri-četiri. Refleksi su mu nešto slabiji nego prije, ali je i dalje nezamjenjiv među vratnicama za svoju ekipu.
Pitam Vladu bi li mu današnja protivnička ekipa zabila i jedan gol da je u naponu snage. Kaže da nema šanse. Pitao sam isto pitanje i njegovog suigrača Darka. Dobio sam isti odgovor.
I tako, iz termina u termin Vlado niže obrane i potvrđuje status legende među vratnicama.
